Božić

Znamenitosti (Običaji)

Božićno vrijeme započinje prvom nedjeljom adventa (došašća) i traje četiri tjedna. I po izvanjskim znacima – posebno u vrijeme prije Drugoga svjetskog rata – moglo se razaznati da je to vrijeme radosnoga iščekivanja. Već dva tjedna prije blagdana proslavilo je Božiću. Tako su, naime, Solinjani nazivali posebni način zvonjave kojom su se triput na dan – ujutro, u podne i navečer – najavljivali veliki blagdani: zvona su najprije slavila, pa zvonila i potom opet slavila. (Slavljenje je poseban način zvonjave. Remeta i njegovi pomoćnici popeli bi se na najvišu galeriju zvonika te jezičkom udarali o zvono učestalo mijenjajući jačinu i ritam udaranja. Uglavnom su započinjali s najmanjim zvonom kojemu bi se potom priključila i ostala dva.To je stvaralo ugodni i svečani zvuk.) Što je Božić bio bliži, to su se iz solinskih zaselaka sve češće čule božićne pjesme i pucnjevi iz tondina. Na Badnjak su domaćice spravljale fritule i bakalar, a djeca pripremala božićno drvce. Najčešće je to bio crnobor ili smrič, a kitili su ga skromnim ručno izrađenim ukrasima – bojenim češerima, kutijicama omotanim šarenim papirom i slično. Pod borom su bile jaslice – betlem – s figurama od kartona, a kasnije od gipsa. Tek će poneke solinske obitelji u razdoblju između dva rata pribaviti ukrase od puhanoga stakla i uvozne betlemske figure, a nije zanemariv broj obitelji koje su zbog neimaštine Božić proslavljale bez božićnoga drvca i jaslica. Štalica je pravljena od sige, posebnoga pjeskovitog kamena kakvoga se nalazi na prostoru Salone i pored rijeke, a livada po kojoj su naslagane ovčice i pastiri pravljena je od travice (mahovine) ili od listova bršljana. Glava obitelji u kuću je unio badnjak – dvije cjepanice – i položio ih ukriž na ognjište i potpalio. Uslijedila je molitva, a potom večera. Poslije večere zaorila se pjesma U se vrime godišća. Ponoćki nije bilo do godine 1964. U ponoć su zaslavila zvona Gospe od Otoka, zafišćale tvorničke sirene, zatrubile brodske, zapucali tondini, pjevale se božićne pjesme. Djeca su pod kušine stavljala bičve na kanete u kojima će ujutro naći poklone – na konopac nanizane suhe smokve i orahe ponekad ukrašene raznobojnim trakama.

Na Božić je služba Božja u crkvi Gospe od Otoka započinjala u 3,30 sati Velikim oficijem koji su pjevali crkveni pjevači. Oko 5,30 sati započinjala je sveta misa zornica. Druga sveta misa bila je u 10 sati. Crkva je bila posebno ukrašena. U njoj su bili borovi, a voštanice su svijetlile na oltarima – glavnom, Gospinom i sv. Ante – na čokama (svijećnjacima koji su visjeli sa stropa), te na zidovima. Uz južna crkvena vrata bio je betlem.

Poslije mise ljudi su se neko vrijeme zadržavali ispred crkve, kako je inače bio običaj nakon nedjeljnih i blagdanskih misa, te razmjenjivali čestitke i dobre želje. Potom su se uputili kućama na božićni objed koji je bio svečaniji i obilatiji od ostalih. Na stolu je gorjela šterika (voštanica). Po završetku objeda najstariji muški član obitelji kruhom namočenim u vino gasio je šteriku, a cijela je obitelj pozorno promatrala njezin dim. Vjerovali su da će sljedeće godine poseban Božji blagoslov doći na dobra u čijem je smjeru otišao taj dim. Poslijepodne su provodili u krugu svojih obitelji, a rodbinu i prijatelje su obilazili i čestitali u danima ostalih božićnih svetaca, sve do Tri kralja. Tih dana veselje se nastavljalo okupljanjima na gumnima po pojedinim zaseocima gdje su pjevali, plesali i pucali mačkule. Solinjani su redovito išli na misu u Gospinu crkvu i na Sv. Stjepana, Sv. Ivana, Mladence i Silvestrovo. Od Sv. Stjepana započinjalo je kolendavanje. Svakoga dana u sumrak skupine do deset kolendara obilazili su zaseoke, a pred kućama bi se poredali u krug i zapjevali kolendu Dobra večer, Bog da… Domaćin je na to otvarao vrata i kolendare darivao novcem, kolačem, suhim smokvama, bademima ili orasima.

Na blagdan Tri kralja, u narodu znanom i kao vodokršće, svećenik je poslije velike mise blagoslovio vodu u velikoj posudi pored ulaznih vrata. Vjernici su odlazeći kućama uzimali blagoslovljenu vodu i njome bi sutradan poškropili sve prostorije u kući i blago u štali. Na Tri kralja započinjao je blagoslov obitelji. Svećenik je u bijeloj koti i sa štolom oko vrata išao od kuće do kuće, a ispred njega remeta sa zvoncem u ruci. S njima su bila i djeca koja su pred kućama pjevala Tri su kralja idila da b` Isusa vidila. Kada bi se predvečer vratili u župnu kuću, svećenik ili remeta djeci bi razdijelili darove koje su toga dana prikupili od Solinjana. Blagoslivljane obitelji potrajalo je više dana, a svećenik bi s pratnjom obišao sve solinske zaseoke osim Blaca i Gornje Rupotine. Tamošnje će obitelji blagosloviti na Sv. Juru, 23. travnja.

U današnje vrijeme, kada se proslava Božića – nažalost – komercijalizirala, negdašnji običaji sačuvali su se u tragovima, a neki su dobili drukčije oblike. Kolendavaju uglavnom samo klape i to na božićnim koncertima, pale se »javni« badnjaci, priređuju se i »žive« jaslice…

Jaslice

Svake godine o Božiću crkvu ukrašavaju Jaslice, rad samoukoga kipara Mirka Kljakovića. Izrezbario ih je u lipovini oko godine 1930., a stanovnike Betlehema i pastire koji su se došli pokloniti Božjemu Sinu odjenuo je u narodnu nošnju kakvu su nosili stari Solinjani i seljaci iz okolne Zagore prvih godina 20. stoljeća. Osim uobičajenih figura Svete Obitelji, triju kraljeva, pastira sa stadima, anđela, vola i magarca, Kljaković je ikonografski obogatio sadržaj Jaslica. Uveo je nove likove: svetoga Iliju, Augusta, Sibilu i sfinge. Izmijenio je i jedan detalj: jedan od kraljeva umjesto pomasti Isusu na pokon nosi vagu. Kljaković je, vjerojatno, čitajući Evanđelje riječ »mirha« (dragocjena pomast) pročitao kao »mira« (vaga).. Ostali likovi prikazuju svakodnevni život Solinjana s konca 19. i početka 20. stoljeća, dakle nekoliko desetljeća prije izrade figurica. Tu su orači s volovima, muškarci u igri na mure, svadbeno kolo, sijač, žena s vjedrom, žena s naramkom drva, prelja, momak na magarcu, dva konjanika na neosedlanim vrancima, konjanik na osamarenu doratu, majka i dijete, seljak s jarcem, momak s rukama u džepovima, muškarac s prekriženim rukama, starac s lulom te razne domaće životinje. Sve je to, uz autoportret i kipić svoje majke, Kljaković smjestio u selo koje ima nekoliko kuća, bunara i zidina, a nad svim je nebo s pticama u letu, mjesecom i zvijezdama. Godine 1960. Jaslice su dobile dva nova kipa Marije i Josipa. Njih je na župnikovu zamolbu izradio Mirko Kljaković kao dva odvojena klečeća lika većih mjera da bi se isticali u Jaslicama.

Galerija

Sličan sadržaj