Procesije u Solinu u prošlome su stoljeću bile nalik onima koje su se istoga nadnevka događale u ostatku katoličkoga svijeta, uz tek poneku izvanjsku osobitost koja pripada solinskom folkloru – odijevanje, pjevanje te itinerar. Među njima posebno se ističe procesija na blagdan rođenja Marijina, Malu Gospu. Četiri tihe mise prethodile su svečanoj župnoj misi u 9 sati prije koje je bio ophod oko crkve – mala procesija. Kasniji izvori također govore o svečanoj pučkoj misi kao središnjemu vjerskom događaju te spominju i veliku procesiju – kroz selo – koja je uslijedila poslije svete mise. Gospin kip su redovito nosili Solinjani odjeveni u narodnu nošnju, vjernici su nosili crkvene barjake dok je posebna čast bila nositi Gospinu zastavu.
Procesija je kretala od Gospine crkve pa preko mosta pored groblja i putem pored Male Gabrića mlinice. Odatle je išla prema mostu na Širini – tada jedinom cestovnom prijelazu preko Rike u njezinu donjem toku – te pored Dogane – carinarnice koju u Drugom ratu porušiše bombe – i Kristova kipa – koji je u to vrijeme stajao na cestovnom raskrižju, blizu današnjega položaja – te potom glavnom solinskom ulicom do Gospine kapelice i mostića preko kojega je ponovno dolazila na Gospin otok.
Raspored vjernika u procesiji uvijek je bio isti. Na čelu je bio mali procesionalni križ (dječji križ), kasnije i zastava s likom sv. Alojzija, a iza njih djeca. Potom je išao križonoša s bratimskim križem pa barjaktar s Gospinom zastavom. Uz zastavusu išla dva nosača s torcima, velikim svijećama. Potom su išli muškarci, pjevači i svećenik, a za njima žene. U procesiji je nakon dvadesetih godina 20. stoljeća išla i zastava s likom Srca Isusova, a nakon smrti kralja Aleksandra i hrvatski barjak s grbom na bijelom polju.
Osim procesije na Malu Gospu u Solinu su održavane procesije na Veliki četvrtak, Veliki petak, Božji dan (Tijelovo), Ultim maja (zadnji dan svibnja), Duhovski ponedjeljak, Svetoga Kaja, Svetoga Juru, Svetoga Marka, Svetoga Antu, Srce Isusovo te na Blacama na Gospu od Zdravlja. Također je svake mlade nedilje (prve nedjelje u mjesecu) bila manja procesija s Presvetim Sakramentom po Gospinu otoku.
Na tijelovskoj procesiji i procesiji na Veliki petak svećenik je hodao ispod baldahina i nosio pokaznicu s Presvetim, a u drugim procesijama išli su nosači s kipom sveca čiji se blagdan slavio. Među nabrojanim procesijama nekoliko ih je išlo drukčijim putem od već opisane procesije na Malu Gospu. Tako je procesija na Veliki četvrtak išla od crkve Gospe od Otoka do vranjičke crkve svetoga Martina, a u isto vrijeme bi se vranjička procesija zaputila prema Solinu. Mimoilazile su se između Barkuše i Ćućini kuća, tj. između Meteriza i današnjih naftnih spremnika. Na čelu procesije išao je križonoša s bratimskim križem, a s njegove desne i lijeve strane po jedan torac. Crkvene se zastave toga dana nisu nosile. Putem se molio Ruzarij dok su pjevači pjevali Pomiluj mene, Bože. Dolaskom u vranjičku crkvu puk se pomolio na Gospodinovu grobu te uputio natrag.
Na Duhovski se ponedjeljak hodočastilo na vrh Grede u crkvicu svetoga Jure. Procesija je započinjala ispred župne crkve, a išla je kroz Sv. Kajo, preko Tomića tora uz strmu planinsku stazu do vrha Grede. Cijelim putem vjernici su molili litanije. Svećenik je udjeljivao četiri blagoslova polja do Svetoga Jure, a četiri od Svetoga Jure. Po dolasku u crkvicu slavljena je sveta misa na kojoj su pjevali crkveni pjevači. Pri povratku procesija se zaustavljala u Rupotini, a potom bi produžila do Gospina otoka. Završavala je blagoslovom s Presvetim. Slično je bilo i na spomendan svetoga Jure.
Zadnji dan mjeseca svibnja, Ultim maja, u Solinu je dan posebne pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Procesija je započinjala u 8 sati uz sudjelovanje školske djece i učitelja. Procesija je trajala oko jedan sat i išla je kroz Solin. Nakon procesije bila je velika pjevana sveta misa. Zadnji dan svibnja obilježavan je i kao dan zahvalnosti. Solinjani su naime čuvali uspomenu na Gospinu čudesnu zaštitu u jednoj neprilici u 19. stoljeću, pa su – kako navode neki izvori – toga dana nosili njezin kip u procesiji kroz svoje mjesto.
Na spomendan svetoga Marka procesija bi se uputila iz crkve na Otoku i išla do crkve svetoga Kaja pjevajući velike litanije uz zvonjenje sa solinskoga kampanela. Kada je procesija bila otprilike na pola puta, utihnula bi zvona Gospe od Otoka, a javilo bi se zvono sa Svetoga Nikole. Dolaskom u crkvu svetoga Kaja svećenik je molio prvi blagoslov polja poslije kojega je uslijedila sveta misa. Potom je procesija, uz litanije, nastavljala do kapele svetoga Nikole gdje je podijeljen drugi blagoslov, a nakon toga bi se procesija uputila prema Manastirinama. Dolaskom do kapele svetoga Duje na Manastirinama podijeljen je treći blagoslov, dok je četvrti blagoslov podijeljen nakon dolaska do crkve na Otoku. Na kraju četvrtoga blagoslova podjeljivan je blagoslov s Presvetim. Cijela je služba trajala oko tri i pol sata.
Procesija na Sv. Antu prvi je put održana 13. lipnja 1890. Naime, toga dana Solinjani su prenijeli svečev kip iz crkve sv. Petra na Lučcu u Splitu u svoje selo. U velikoj procesiji sudjelovala je cijela bratovština Blažene Djevice Marije i mnoštvo pobožnoga puka. Pratila ih je Narodna glazba.
U Solinu je obilježavan i blagdan Srca Isusova. Dvadesetih godina prošloga stoljeća u Solinu je djelovalo Djevojačko društvo Srca Isusova koje je sudjelovalo u maloj procesiji na blagdan svoga zaštitnika. Djevojke su išle su neposredno iza kipa, pjevale pjesme i molile prigodne molitve, a jedna od njih je nosila crvenu zastavu na kojoj je s jedne strane bio lik Srca Isusova i natpis Djevojačko društvo Srca Isusova Solin, a s druge lik Presvetoga Sakramenta.
I tako je bilo sve do svršetka Drugoga rata. Procesije su nesmetano išle – velike po Solinu, male po Otoku. Vlastodršci ih nisu zabranjivali; u nekim vremenima nisu dopuštali isticanje zastava s nacionalnim simbolima, kao i drugdje u todobnoj državi. Zabrane dolaze u godinama iza Drugoga rata. Prvih godina iza toga rata Uprava za unutrašnje poslove čak dopušta procesije, ali pojedinci – ideološki bliski todobnim vlastodršcima – ometaju njihovo održavanje. Domalo će vlastodršci odbijati župnikove zahtjeve za održavanjem procesije. Čak će godine 1959. kazniti župnika jer je procesija izišla iz crkvenoga dvorište te je prošla putem između groblja i crkve. Od tada, pa do obnove hrvatske države, procesije ne izlaze iz crkvenoga dvorišta. Obnovom hrvatske države obnavlja se i solinska procesija u svom izvanjskom sjaju. Doduše, više ne može ići putem kojim se kretala prije zabrane u prošlom stoljeću. S Gospina otoka ide Zvonimirovom ulicom preko Bilankuše pa se kroz Gašpinu mlinicu i Zvonimirovu vraća na Otok.
