Mljekarstvo

Katastar iz 1831. u Solinu bilježi, između ostaloga, 18 krava, 1259 ovaca i 450 koza. Početkom 20. stoljeća u selu je već bilo oko 500 krava, ali njihov broj nije značajnije utjecao na količinu proizvedenoga mlijeka jer su one bile domaće niskomliječne pasmine. Vlada je pokušala unaprijediti i oplemeniti stočarstvo u Dalmaciji pa je svake godine seljacima dodjeljivala po povoljnoj cijeni krave oberintalske pasmine iz Tirola. Unatoč povoljnim uvjetima nabave Solinjani nisu pokazivali veliki interes; tako je godine 1907. zabilježeno svega 10 takvih zahtjeva. Krave, koze i ovce prehranjivali su travom i sijenom. Na ispašu su ih vodili uglavnom mlađi članovi obitelji i to na livade oko svojih zaselaka. Najsočniji pašnjaci su bili uz rijeku te uz močvarni predio Jankovače, u Strani, Priko vode i u Rupotini, dok je trava na višim pašnjacima bila suha i slabo hranjiva. Tako je bilo i sa sijenom. Solinske mljekarice – djevojke i odrasle žene – svakoga su jutra nosile mlijeko u Split. S kantama u rukama, o ramenu ili na magarcu prije svanuća prelazile su pet-šest kilometara do grada po vjetru, kiši, ledu te zalazile od kuće do kuće i prodavale mlijeko. Nakon obilaska svojih uobičajenih poštâ (odredišta) zaputile bi se pješice ili jašući na magarcu kući, gdje se trebalo vratiti prije ručka. Dvadesetih godina 20. stoljeća dnevnik Novo doba bilježi prijedlog da se prijevoz solinskoga mlijeka do Splita organizira motornim kolima umjesto »da svakog dana dolaze čitave čete mljekarica u grad, da troše vrijeme, zdravlje i novac, često puta za malo litara«. Unatoč tome prijevoz mlijeka iz Solina u Split nije se mijenjao.

 Splitska općina nastojala je spriječiti dovoz lošega i nečistoga mlijeka u grad, pa je njegovu kakvoću provjeravalo Tržno nadzorništvo mjerenjem laktacije i kažnjavalo one koje su ga razvodnjavale. Minimalna masnoća trebala je iznositi 2,035 posto, a mlijeko s manje masnoće trebalo je prodavati kao obrano. Taj postupak kontrole kojega je Nadzorništvo obavljalo na Solinskoj i Omiškoj cesti, Poljudu, pazaru i drugim mjestima, mljekarice su nazivale provin. Zbog sve oštrije konkurencije solinski vijećnici u splitskom Općinskom vijeću predlagali su uvođenje takse od jednoga dinara po litri za mlijeko koje je dolazilo u Split iz drugih općina. Prijedlog nije prihvaćen, a tisak je kritički reagirao smatrajući da je potrebno osnovati mljekarske zadruge radi održavanja kvalitete mlijeka, pravljenja sira i drugih mliječnih prerađevina te radi organiziranijega prijevoza mlijeka do Splita. Konkurentnost solinskih mljekara, navodi tisak, treba tražiti u tom smjeru, a ne u uvođenju takse.

Prvu mljekarnu u Solinu osnovali su godine 1902. Luka Grgić iz Vranjica i Josip Šperac iz Solina. U tome im je novčano pomogla i Vlada. Pod nazivom Uzorna mljekarnica proradila je na glavnoj solinskoj cesti početkom 1903., a prije otvaranja pregledao ju je poljodjelski nadzornik Zotti i izjavio kako bi ta mljekarna i staja »bile na diku svakoj poljodjelskoj školi«. Već prve godine svojega poslovanja ova mljekarna opskrbljuje zemaljsku bolnicu u Splitu, dnevno joj isporučuje do 125 litara mlijeka. To nastavlja i u sljedećim godinama, pa i nakon što je Grgić nakon nekoliko godina rada svoj udio prepustio Špercu. U drugoj polovini dvadesetih godina Mljekarnica drži 17 do 18 krava raznih pasmina. Oberintalske, muntefalske i simenthalske teške su 400 do 500 kg, cijena im je 5000 do 6000 dinara »žive vage«, a dnevno daju 12 do 15 litara mlijeka. Domaće križane su pak manje i jeftinije. Krave ne izlaze na pašu, hrane ih sijenom, mekinjama i suhom repom. Kako je suha hrana uvijek jednake vrste, to je i gradacija mlijeka uvijek ista. Kvalitetu mlijeka nadzire liječnička komisija. Uspjeh prve mljekarne Josipa Šperca potaknuo je osnivanje novih mljekarni, i to Kaja Grubišića, Ante Grubića, Bariše Žižića, Stjepana Bobana i Stjepana Poljaka. Sve ove mljekarne imaju vlastite krave i staje, koriste moderne kante i cjediljke, a prema potrebi uzimaju mlijeko i od pojedinih mljekarica. Potrošačima nude i »pretplatu s donošenjem na stan«. Iako broj krava nije znatnije porastao (tridesetih godina 20. stoljeća u Solinu ih je oko 600), novi način intenzivnoga uzgoja, poglavito visokomliječnih pasmina, unaprijedio je mljekarstvo. Za tržište svaki dan se proizvede više od 20 hektolitara mlijeka koje solinski mljekari prodaju u Splitu. Prevoze ga autobusom ili laganim zaprežnim kolima. U to se vrijeme razmišlja i o potrebi otvaranja »buffeta« u Splitu gdje bi se prodavalo svježe mlijeko, domaći kruh i maslac te traži od splitske općine da napravi kolne putove između zaselaka u Solinu kako bi se olakšao prijevoz mlijeka.

Solinske će mljekarice obilaziti svoje pošte još desetak godina iza Drugoga rata. Oskrbu Splita preuzima Gradska mljekara osnovana godine 1956., a mljekarstvo u Solinu počinje postupno zamirati. Smanjuje se broj krava pa solinske obitelji proizvode mlijeko uglavnom za vlastite potrebe. Danas je u gradu Solinu dopušteno držati domaće životinje samo na Blacama pa je i proizvodnja mlijeka zanemariva.

Galerija

Sličan sadržaj