Iako nije zaštićena kao spomenik parkovne arhitekture, poput nešto mlađega močvarnoga čempresa, Paraćeva je murva zasigurno bila najglasovitije solinsko stablo. Najobičnije listopadno drvo iz roda dudova (Morus) koje naraste šest do 15 metara, rasprostranjeno je u svim umjerenim i suptropskim područjima sjeverne polutke. Raste na siromašnijim tlima, pretežno pješčanoga sadržaja. Krošnja mu je razgranata, kao i korijenje. Plodovi su u aromatični i vrlo ukusni, veličine dva do tri centimetra.

Takvu, najobičniju murvu zasadio je Grgur Parać oko godine 1880. pored puta uz Paraćeve kuće da bi, kad ponaraste, u njezinu hladu odmarali i čeljad i blago. Oko nje je bio zidić, visok toliko da se na njemu može ugodno sjediti, a u blizini fontana s friškom vodom. Idealno mjesto za ljetna okupljanja, za odmor nakon povratka iz polja, za razgovor sa susjedima. Pod njom se veselilo i tugovalo, jelo i pilo, pričalo i zaljubljivalo. Njezina je hladovina postala dnevni boravak svim stanovnicima Paraćevih kuća; štoviše, postala je simbol naselja. K njoj su rado navraćali i putnici-namjernici, a o tome svjedoči i slikar Vjekoslav Parać u svojim autobiografskim zapisima: »Iz moga ranog djetinstva živo mi je ucrtan u sjećanju lik don Frane Bulića. 

Skoro svakodnevno je dolazio u Solin. Obično bi dolazio željeznicom, a na štaciji bi ga dočekao Ante Žižić Banov. Uputivši se sa stanice zaustavili bi se malo kod Hortus Metrodori, zatim bi proslijedili uz zidine do amfiteatra i zaustavili bi se kod naših Paraćevih kuća gdje je bio toć za masline i velika lisnata murva. A često je don Frane dolazio i s karocama, s gospodom i gospođama s velikim šeširima i umbrelinima. Domaći koji bi tu sjedili ustali bi da pozdrave don Franu i tu bi on dobio prve izvještaje o tome što je novo u polju stare Salone. Istovremeno bi pokazali don Frani što su našli u gomilama ili iskopali u vinogradu – kakav kamen ili neki sitni predmet. Don Frane bi to uzeo u ruku i odmah tumačio na hrvatskom, a fureštima na njihovim jezicima. Tada bi starije žene držeći škatuljicu u ruci, nudile don Frani i fureštima sitne starinske predmete: Evo stare munite, evo svića, korniola, đema…«

Paraćeva je murva nadživjela suvremenike svoje mladosti, preživjela 20. stoljeće, a 14. studenoga 2004. olujno nevrijeme ju je polomilo do korijena. Domalo je na njezinu mjestu zasađena nova, s nadom da će naslijediti značenje stare.