Pučka arhitektura

Znamenitosti

Solinjani su u 19. stoljeću živjeli uglavnom od stočarstva i ratarstva. Tradiciju uzgoja stoke donijeli su sa sobom doselivši u ovaj kraj iz Zagore, ponajviše iz Petrova polja kod Drniša, još polovinom 17. stoljeća, a svakodnevni život u potpunosti su prilagodili potrebama svoje osnovne djelatnosti. Tako se zaseoci u novom kraju ne razlikuju se od onih u Zagori: naselja su raštrkana jer uzgoj stoke traži više prostora oko kuće. Podižu ih po kozjačkim obroncima i uz putove. 

Na zapadnom dijelu solinskoga prostora, uz trogirski put, zaselak je Draškovića. Nešto istočnije, uz amfiteatar a pored puta koji vodi na sjever, zaselak je Paraći.Manji zaselak istoga naziva istočno je od Kapljuča. Sjeveroistočno, pored potoka Slanoga,zaseoci su Teterića i Grubića. Zapadno od crkve svetoga Nikole su Vukšići, Jajići i Dude. Od crkve na istok vodi put do Dodiga, zaseoka podijeljena na južni i sjeverni dio. Između Dodiga zaselak je Mužića, a od Dodiga vodi put na zapad do Gujina. Između potoka Slanoga i istočnoga pritoka Plandišta zaselak je Mornara. Pod brdom je zaselak Šantića, a od njega vodi put do Milanovića, koje potok Kapljuč dijeli na zapadni i istočni dio. U predjelu Brižine, sjeveroistočno od crkve svetoga Dujma, naselje je Gašpića. Zapadno od njega, na istočnoj obali Kapljuča, su Stojići. Duž zapadne obale potoka Vrgočevice okupljeni su zaseoci Mornara, Bubića, Videka i Sesartića. 

Sjeverno od Cikatića su Mijići, a uz Ilijino vrilo je Strana. Istočno od puta za Sinj je naselje Žura, a na zapadnoj strani toga puta je naselje Ninčevića. Na obje strane staroga puta za Sinj su naselja Suđâ, a veće od njih putem je povezano s Mornarima. Sjevernije, između puta i potoka Ilijino vrilo je naselje Crmarića, a između izvora potoka Rupotine i još jednoga potoka je naselje Matijevića. Na sjevernom rubu predjela Rupotina, uz Put Bobana, koji je granica s Klisom, naselje je Bobana. Na sjevernom obronku Kozjaka su Blaca.Istočno od Vrgočevice, a blizu puta za Sinj su Poljaci i Cikatići.

Kuće su podizane i uz južni dio puta za Sinj. Jedna je skupina pored mosta na Rici, druga sjeverno od raskrižja ovoga puta s putom za Trogir, a još sjevernije nekoliko skupina kuća te naselje Škombro. Na putu koji se pored Gospina otoka odvaja od sinjskoga i vodi prema Mravincima naselja su Japirka, Buljevića i Baša. Skupine kuća su i pored puta za Vranjic te puta za Split. Naselje Kunaca je na istočnom rubu katastarske općine, zapadno od granične točke Turanj.

Zaseoci bogatijih solinskih obitelji imaju zgrade koncipirane poput skromnih utvrda, što je odraz nesigurna života na ovom području u vrijeme njihove gradnje u 17. i 18. stoljeću. Te su kuće podignute jedna uz drugu i s tri su strane uokvirivale zajednički dvor, a na četvrtoj strani je bio jaki zid s vratima. Nasuprot vratima stajala je kuća u obliku kule i nadvisivala je ostale. Takvi su Gašpićev, Milišićev,  Draškovićev, Pletikosić-Parin i Paraćev dvor pored amfiteatra te dvor Juriše Paraća pored mosta.

Neke pak kuće u kasnijim, mirnijim vremenima građene su s altanama (terasama). Altane su velikim lukovima otvorene prema jugu i zapadu, imaju kameni stol s kamenim sjedalima te ponare u zidovima (udubljenja za bukaru), a podizane su za odmorišta i zaklon putnicima. Takve su bile Šperčeva i Jablana Grubića. Vremenom će i ovi zaseoci mijenjati izgled. Tako će, primjerice, posljednjih godina 19. u Paraćevu dvoru porušiti staru pročelnu kuću i na njezinu mjestu izgraditi novu, tada najveću u Solinu.

Solinske kuće prve polovine 19. stoljeća su prizemnice ili jednokatnice, izgrađene od kamena povezanoga vapnom i prekrivene kamenim pločama. U prizemnicama su uglavnom bile štale ili gospodarske zgrade, a bilo je i onih namijenjenih stanovanju. Te su pak bile nešto više i s luminarom na krovu. Katnice su u prizemlju imale konobu i štalu, a na katu prostor za spavanje do kojega su preko balature dovodile vanjske kamene stube. S kata se na tavan (šufit) dolazilo kroz pravokutni otvor među gredama (kotoreta). Tu je bilo mjesto za ognjište.Dimnjaka nije bilo.

Iako su cementare približile Solinjanima novi građevinski materijal kojim će lakše i brže podizati nove građevine, nije mali broj kamenih novogradnji. Vrsta materijala, dakako, svjedočit će o materijalnoj moći vlasnika; tako će imućniji Solinjani – ponajprije posjednici, trgovci i ugostitelji – graditi kamene kuće, a ako pak podižu betonske, skladno će ih ožbukati. Najviše je, ipak, jednostavnih betonskih novogradnji. Mnogi Solinjani obnavljaju i dograđuju svoje stare kuće. Uglavnom koriste beton i eternit (salonit), pa polagano nestaje prepoznatljiva dalmatinska arhitektura. Umjesto kamenih balatura nicat će armirano-betonska stubišta i terase, često s priručjem od betonskih stupova ili konfekcijskih elemenata, a poneke će krovove umjesto kupe prekrivati valovite salonitne ploče. Početkom 20. stoljeća polagano nestaje raštrkani stočarski tip naselja: iz Rupotine i drugih dijelova obitelji silaze u Centar, pa tako nastaje novi Solin. U glavnoj seoskoj ulici i u Gašpinoj mlinici, ali i uz tvornice, niču nove kuće, prodavaonice, gostionice i zanatske radionice.

Više iz kategorije "Pučka arhitektura"

Galerija

Sličan sadržaj