Proučavanje stare solinske nošnje otežava okolnost što su njezini prikazi na starim grafikama i crtežima razasuti po raznim knjigama i u raznim ustanovama. Drugi veliki problem je vjerodostojnost pojedinih crteža, odnosno je li ono što na njima vidimo zaista nošnja Solinjana ili nekoga tko se u trenutku njegova nastanka zatekao u Solinu. Poznato je, naime, da je crtačima često bila važnija slikovitost, romantičnost pa i egzotičnost određene nošnje u kontekstu neke scene i krajolika nego podatak pripada li ona zaista stanovništvu dotičnoga mjesta. Ovdje ćemo pokušati objediniti poznate nam prikaze solinske narodne nošnje. U obzir smo uzeli sve crteže koji imaju legendu da je to solinska nošnja, bez obzira na njihovu upitnost, i one koji je s velikom vjerojatnošću prikazuju. Isto tako uvrstili smo neke prikaze za koje je teško reći da je na njima baš solinska nošnja, ali su ih autori smjestili u solinski ambijent pa je vjerojatno barem dio likova na njima iz Solina.
Ovdje objedinjeni crteži pokazuju višeslojne probleme vezane uz određivanje izgleda nekadašnje solinske narodne nošnje. Pritom u prvom redu treba voditi računa o diskontinuitetu naseljenosti Solina starosjediocima koji je nastupio u vrijeme turske vlasti i činjenici da su novi stanovnici došli iz Zagore, ponajviše iz Petrova polja kod Drniša, nakon protjerivanja Turaka iz Solina i Klisa 1647. i 1648. Jasno je da oni nisu odmah odbacili svoju nošnju već su je još dugo nosili i postupno preuzimali nošnju iz najbliže okolice. Tu mijenu u načinu odijevanja potvrđuju fotografije starih Solinjana s početka 20. stoljeća i između dvaju svjetskih ratova na kojima se lijepo vidi prijelaz na varoški tip odijevanja. Kao arhaičnu, a time i kao odraz minulih vremena, ovjekovječio ju je solinski samouki kipar Mirko Kljaković (1898. – 1981.) na likovima u Božićnim jaslicama koje je započeo izrađivati oko 1930. Nije, međutim, isključeno da je i Kljaković neke likove odjenuo u nošnju iz Zagore.
U proučavanju solinske nošnje možda najveći problem predstavlja vjerodostojnost određenoga prikaza, tj. mogućnost da on odražava odjeću ljudi koji su se u Solinu zatekli u prolazu ili na sajmu.
(A. Duplančić 2009.)
Louis François Cassas, Odjeća stanovnika okolice Solina i dio akvedukta (detalj), 1782
Potpis: Dessiné par Cassas; legenda: Costumes des habitans des environs de Salones, Et vue d'une partie de l'Aquéduc; akvarel.
Tijekom boravka francuskoga slikara Louisa Françoisa Cassasa (1756. – 1827.) u Splitu 1782. nastali su crteži po kojima su izrađeni bakrorezi objavljeni 1802. u njegovoj knjizi o Istri i Dalmaciji. Na tim prikazima vide se i ljudi u nošnjama, ali su to uglavnom likovi u odjeći susjednih krajeva, odnosno Dalmatinske zagore koja je privukla Cassasovu pažnju. Zato i akvarel na kojem je, kako stoji u legendi, naslikana odjeća stanovnika okolice Solina i dio akvedukta treba uzeti s velikim oprezom. Osim toga ne smije se zanemariti činjenica da se slični likovi javljaju i na Cassasovim crtežima Pule i Zadra.
Hippolyte Lecomte, Solinjanka, 1819.
Iz nepoznate knjige, tab. 76; potpis lijevo dolje: Hte Lecomte 1819; ispod slike: Imp. Lithog. de F. Delpech; legenda ispod slike: Paysane de Salona en Dalmatie; litografija.
Nošnje iz Cassasove knjige poslužile su francuskom slikaru i litografu Hippolytu Lecomteu (1781. – 1857.) za njegove prikaze splitske i solinske nošnje. To se jasno vidi usporedbom s akvarelima i bakrorezima, a naročito s prethodnom slikom. I u ovom slučaju mora se voditi računa o sličnoj nošnji na slikama Pule i Zadra, što umanjuje Lecomteovu vjerodostojnost. Slika je izvorno bila tiskana kao 76. tabla u nepoznatoj nam knjizi dok je kod nas prvi put objavljena u radu L. Katića Naseljenje današnjeg Solina. Nakon toga reproducirana je još nekoliko puta, pa i kao prikaz vranjičke narodne nošnje.
Petar Zečević, Slap Marinac i Aljinovića mlinica u Solinu (detalj), 1831.
Legenda ispod slike: Una reminiscenza spiacevole dell'autunno (3/11 1831) a Salona; akvarel.
Splitski slikar Petar Zečević (1807. – 1876.) poznat je kao crtač naših narodnih nošnja, spomenika i portreta. Među njegovim akvarelima najstariji je upravo jedan koji prikazuje slap Marinac i Aljinovića mlinicu u Solinu. Uz mlinicu je Zečević naslikao dvije žene na kojima se, bez obzira na usitnjenost crteža, jasno raspoznaju dijelovi i kolorit narodne nošnje.
Nepoznati autor, Muškarac iz Solina, oko 1840.
Legenda ispod slike: L'Uomo da Salona sopra Spalato; akvarel.
U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu čuva se nedatirana i nepotpisana serija akvarela naših nošnja koji su prepoznatljivi po načinu crtanja i po jednoobraznim legendama ispod njih. Iako nije naznačena godina, čini se da su nastali oko 1840. Jedan od akvarela prikazuje muškarca iz Solina odjevena u bogatu nošnju koja više odgovara Dalmatinskoj zagori nego priobalju.
Vincenzo (Vincent) Poiret, Solinjanka, 1843.
Potpis desno dolje: F. P. Martecchini; legenda ispod slike: Salonitana; akvarel.
Po narudžbi generala Ivana Stjepana Simonića, slikar francuskoga podrijetla Vincenzo (Vincent) Poiret (oko 1813. – 1868.), koji je jedno vrijeme živio i u Dalmaciji, izradio je 1843. niz od 24 akvarela s prikazima dalmatinskih nošnji. Dio tih akvarela dospio je u Dubrovnik kod Petra Franje Martecchinija koji ih je vjerojatno namjeravao objaviti. Zbog toga je Poiretove inicijale V. P. promijenio u F. P. i dodao svoje prezime Martecchini, što je zacijelo mogao uraditi tek nakon Poiretova odlaska iz Dalmacije 1860. godine. Na jednom od akvarela Poiret je naslikao i mladu Solinjanku.
Vincenzo (Vincent) Poiret, Solinjanka, 1844.
Potpis desno dolje: V. P.; legenda ispod slike: Salonitana; akvarel.
Vidjevši akvarele namijenjene Simoniću, Emanuel Luxardo je 1844. naručio sličnu seriju od 23 nošnje za kralja Karla Alberta Savojskoga, čiji je konzul bio u Zadru. Poiret, međutim, nije napravio doslovne kopije ranijih crteža nego je izradio njihove inačice. Solinjanki je tako dodao nakit oko vrata i britvu koja visi niz pregaču, čiju je boju promijenio, pa je time etnolozima pružio dodatnu građu.
John Absolon - W. T. Green, Kolo u Solinu
Iz knjige John Gardner Wilkinson, Dalmatia and Montenegro with a journey to Mostar in Herzegovina …, I, London, 1848., tabla uz str. 168; potpis lijevo dolje: I ABSOLON. DEL.; potpis desno dolje: GREEN. SC.; legenda ispod slike: Kollo dance, at Salona; drvorez.
Sir John Gardner Wilkinson posjetio je Dalmaciju 1844., a njegov putopis tiskan je u dva sveska u Londonu godine 1848. U prvome je objavljena slika kola u Solinu koju je nacrtao engleski slikar John Absolon (1815. – 1895.), a gravirao W. T. Green. Na njoj su osim razigranih plesača još i guslač i muškarac s turbanom. Wilkinson spominje blagdan Male Gospe 8. rujna u Solinu i opisuje kolo koje su plesali Zagorci (Morlaci), a koje je po njemu najzanimljiviji prizor na sajmu. Jesu li na Absolonovoj slici baš Zagorci ili su to i Solinjani, ne može se odgovoriti potpuno točno.
Petar Zečević, Žena s djetetom, oko 1850.
Olovka na papiru.
Iako je Zečević pouzdan u crtanju narodnih nošnja, nedostatak legendi više puta umanjuje uporabljivost njegovih crteža jer je ponekad vrlo teško odrediti kojemu kraju pripada neka nošnja. Zato smo kao vjerojatnu Solinjanku u ovaj izbor uvrstili nedatirani prikaz žene s djetetom koji je bio zalijepljen na prvom listu Zečevićeva albuma.
Petar Zečević, Dvije žene u narodnoj nošnji, oko 1850.
Olovka na papiru
Kao moguće Solinjanke ovdje donosimo i drugi nedatirani Zečevićev crtež na kojemu su dvije žene u narodnoj nošnji. Bio je na poleđini prvoga lista Zečevićeva albuma u čijem je sadržaju (br. 5) prvi put naveden kao Seljanke u narodnoj nošnji iz Poljica dok je drugi put izostavljena odrednica iz Poljica.
Jan (Jean) Baptiste van Moer, Solinjanka, 1858.
Desno gore: Salone; akvarel.
Belgijski slikar Jan (Jean) Baptiste van Moer (1819. – 1884.) boravio je u Dalmaciji 1858. i tom prigodom izradio veći broj crteža s krajolicima, arhitekturom, spomenicima i nošnjama. Bio je i u Solinu čije je starine prikazao na nekoliko crteža. Osim toga, na jednom je naslikao ženu s vrčem u ruci, a iz zabilješke sa strane pretpostavljamo da prikazuje Solinjanku.
Théodore Valerio, Zagorski svirači iz Solina; iz mape Théodore Valerio, La Dalmatie, Paris 1864.
Tab. VI.; potpis po sredini dolje: VALERIO 1864; ispod slike: Imp. A. Delatre r. St. Jacques 303; legenda ispod slike: Musiciens Morlaques. (Salone); bakropis.
Tijekom 1851. i 1852. francuski slikar, grafičar i litograf Théodore Valerio (1819.-1879.) boravio je u Hrvatskoj, Ugarskoj i susjednim zemljama što je rezultiralo serijom grafičkih listova pod nazivom Souvenirs de la monarchie autrichienne, podijeljenom u četiri mape tiskane u Parizu. Dalmaciji je posvećen treći dio sa šest listova koji nose godinu 1864., a među njima je i prikaz dvojice muškaraca s diplama s mijehom ispod kojih je legenda da su to Zagorci (Morlaci) iz Solina. Isti su likovi, ali s izmijenjenom okolinom i s godinom 1875., ponovno objavljeni u Yriartovoj knjizi iz 1878. i to kao svirači iz zadarske okolice.
Charles Yriarte - Stop, Mihovil Glavinić istražuje u Saloni
Iz knjige Charles Yriarte, Les bords de l'Adriatique et le Monténégro, Paris 1878., str. 273; potpis desno dolje: STOP; legenda ispod slike: Salone: fouilles faites par le professeur Glavinich pour retrouver la ville antique; drvorez.
Francuski pisac Charles Yriarte (1832. – 1898.) putovao je 1874. duž jadranske obale i u rujnu boravio u Solinu, upravo u trenutka kad je Mihovil Glavinić istraživao na Manastirinama što je ovjekovječio jednim crtežom. Po njemu je francuski slikar, karikaturist, graver i pisac Louis Morel-Retz (1825. – 1899.), poznatiji pod pseudonimom Stop, izradio drvorez na kojemu je prikazano više muškaraca i žena u narodnim nošnjama, a tiskan je u Yriarteovoj knjizi godine1878. Iste je godine u Milanu objavljen talijanski prijevod dijela knjige koji se odnosi na Dalmaciju, a u kojemu su slike identične onima u pariškome izvorniku. Na primjerku toga izdanja koji se čuva u splitskom Arheološkom muzeju don Frane Bulić je dopisao: »Sbagliato del tutto il costume dei lavoranti.«
Charles Yriarte - Stop, Djevojka donosi natpise nađene u Saloni
Iz knjige Charles Yriarte, Les bords de l'Adriatique et le Monténégro, Paris 1878., str. 277; potpis desno dolje: STOP; legenda ispod slike: Jeune fille apportant des inscriptions trouvées dans un champ a Salone; drvorez.
Prikaz cjelovite nošnje koja bi trebala odražavati odijevanje žena u Solinu u drugoj polovini 19. stoljeća nalazi se na slici koju je Stop izradio na temelju Yriarteova crteža. Na njoj se vidi djevojka koja donosi natpise Glaviniću i Buliću (?) koji ih čitaju.
Charles Yriarte - Daniel Vierge - Charles Laplante, Sajam u Solinu
Iz knjige Charles Yriarte, Les bords de l'Adriatique et le Monténégro, Paris 1878., str. 279; potpis lijevo dolje: VIERGE; potpis desno dolje: C. LAPLANTE; legenda ispod slike: Quelques scènes de la foire de Salone; drvorez.
Živopisnost sajma na blagdan Male Gospe u Solinu privukao je pažnju raznih slikara i putopisaca, a među njima i Yriartea. Njegov crtež poslužio je kao predložak za sliku koju je izradio francuski ilustrator španjolskoga podrijetla Daniel Vierge (1851. – 1904.), nazvan ocem moderne ilustracije, a koju je u drvo rezao francuski graver Charles Laplante († 1903.). S obzirom na stupanj istraženosti razvoja solinske nošnje teško je reći tko je od petnaestak prikazanih likova Solinjanin, odnosno Solinjanka.
Théodore Valerio - Hildi, Seljanka iz okolice Solina
Iz knjige Charles Yriarte, Les bords de l'Adriatique et le Monténégro, Paris 1878., str. 281; potpis desno gore: VALERIO 1875; potpis lijevo dolje: HILDI; legenda ispod slike: Paysanne des environs de Salone; drvorez.
U Yriarteovoj knjizi objavljena je Valeriova slika mlade seljanke koju s obzirom na legendu iz okolice Solina možda ne bi trebalo uključiti u ovaj rad. Štoviše, don Frane Bulić je u talijanskom izdanju iz 1878. (str. 161), koje su čuva u Arheološkom muzeju, podcrtao riječ Salona i uz nju stavio upitnik. Ipak smo je uvrstili jer se dijelovi njezine nošnje vide i na drugim crtežima koji prikazuju Solinjanke. Sliku je gravirao Hildi.
Hugo Charlemont - Kühn, Sajam na Malu Gospu u Solinu
Iz knjige Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild. Dalmatien, Wien 1892., str. 349; potpis lijevo dolje: K. Sc.; potpis desno dolje: Hugo Charlemont 1889.; legenda ispod slike: Der Markt (Bazar) von Salona am 8. September; litografija.
Godine 1886. u Beču je započeo izlaziti niz knjiga koji je u riječi i slici trebao opisati Austro-Ugarsku Monarhiju. Svezak posvećen Dalmaciji tiskan je 1892. i odmah potom preveden na hrvatski. U njemu je kao ilustracija u poglavlju o narodnom gospodarstvu objavljena slika solinskoga sajma na blagdan Male Gospe koju je izradio austrijski slikar Hugo Charlemont (1850. – 1939.), a litografirao Kühn. Kao na prikazu sajma u Yriarteovoj knjizi, tako je i na ovom teško sa sigurnošću odrediti koje su nošnje iz Solina.
