Kažu da čovjek pamti samo lijepe događaje, a one druge potiskuje u zaborav. Možda je to i točno, no svjedoci smo da su ratna sjećanja iz bliže prošlosti najdublje urezana. A u njima je malo ili nimalo lijepoga.
U Rupatinu, pitomo potkozjačko selo, 14. rujna 1942. stigla je postrojba talijanske okupatorske vojske u pratnji četiriju tenka i dvaju oklopnih vozila. Došli su, dakle, s jakim snagama kako bi popravili most koji su partizani srušili dan ranije. No, prije nego što su drvenim stupovima premostili Suvavu, zapalit će Rupatinu. Odmazda.
Tako govore arhivski zapisi jedne od sukobljenih strana u tom ratnom ludilu. Spominju i paljevinu četrdesetak dana prije ove, kada je izgorjelo 69 kuća u drugome dijelu Rupatine. Spominju i da je drveni most, podignut na mjestu kamenoga, vrlo brzo otišao u dim. Izgorio. Nismo zavirivali u zapise one druge strane jer nam namjera nije istraživanjem povijesti nizati suhoparne podatke – bešćutne brojke o „neprijatelju izbačenom iz stroja“, o „kilometrima uništenih komunikacija“, o više ili manje uspješnoj taktici i strategiji koja vodi do „svetoga“ cilja. To su brojke koje puno govore, ali vrlo malo kazuju o ljudskoj patnji.
Rijetki preostali svjedoci te patnje, oni koji su kao djeca bježali iz zapaljenih kuća, i danas su među nama; iako sada u svojim devedesetim godinama, njihova su sjećanja neumrla. Sjećaju se majki koje sklopljenih ruku na koljenima mole da im se poštede stari domovi; očeva koji su nemoćno gledali kako im kuće plamte; sela koje je u to vrijeme brojalo 28 dimova, a od kojega će tek rijetka kuća preživjeti; uništena seljačkoga truda. Sjećaju se stotina litara masta koje su iscurile iz razbijenih badnjeva da ih žedna zemlja popije; sjećaju se kruha koji je ostao u krušnoj peći dok je u plamenu nestajao dom; sjećaju se da su na cesti ostali doslovno bez ičega – osim ono malo odjeće na sebi. Najupečatljivije je sjećanje jednoga Rupaćanina koji je od svega blaga Božjega spasio samo konop za vezivanje magarca. Sjećanja su to Grginovi, Šepovi, Popićevi, Rujanovi, Dujelićevi, Zagorovi, Spajini… Ta će sjećanja nadživjeti svoje prve svjedoke jer su se – u što smo se i sami uvjerili – prenosila s naraštaja na naraštaj. Oživljavala su u svakoj tužbalici raseljenih Rupaćana.
Sjećanja na patnju: starijima niz proživljenih slika, a nama, koji dolazimo nakon njih, niz predodžbi stvorenih njihovim svjedočanstvima. Na tom putu do nas vrijeme je sa sjećanja skinulo svaku ideološku ili političku ostrašćenost, pa ona postaju snažna potpora trajnom zahtjevu: Dosta je patnje, ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi!
