Suze Helijada

Izložbe

U antici je vjerovanje u magijsko i ljekovito djelovanje jantara (fosilizirane smole crnogoričnoga drveta) bilo široko rasprostranjeno i to ponajprije zato što ga se smatralo nekom vrstom koncentrata solarne energije. Predmeti od jantara imali su funkciju amuleta. Vjerovalo se da jantar posebno štiti djecu i žene te se predmeti izrađeni od jantara nalaze u ženskim i dječjim grobovima, a samo iznimno u grobovima muškaraca. Takva vjerovanja gotovo su nepromijenjena do danas, kad se prodaju ogrlice od jantara koje pomažu prilikom nicanja dječjih zuba. Reklamira ih se kao snažan čistač organizma koji negativnu energiju pretvara u pozitivnu. Ogrlice je potrebno puniti i to na način da ih se izloži jutarnjem ili večernjem suncu.

Osim što je štitio žive, jantar je polagan u grobove kao amulet koji je pokojnike čuvao od zla. Neki od jantarnih predmeta su i izrađivani s nakanom da budu položeni u grob. Služili su kao zavjetni darovi božanstvima podzemnog svijeta i božanstvima vezanim uz zemlju, a time i uz reproduktivni ciklus. To su najčešće figurice zečeva ili ptica te voća. Nisu rijetki prikazi bogova, pa tako i grčkog boga Telesfora, zaštitnika zdravlja i života, ali i boga sna i smrti. Prikazi Erota uobičajeni su dio repertoara rimske funeralne umjetnosti, a osobito su česti na sarkofazima u Saloni. Među nalazima iz Salone posebno se ističe jantarna figurica erota koji jaše na labudu. Ta se ptica veže uz Veneru, koja nije bila samo božica ljubavi nego i proljeća i probuđene prirode.

Dobrim znakom smatrao se i san o psićima pa su česte i jantarne figurice ležećih pasa, bilo kao privjesaka, bilo na prstenju. Magijsko značenje mogla bi imati i brojna ženska poprsja na prstenju jer se vjerovalo da je dobro držati vlastitu glavu među rukama. Iako su istraživanja pokazala da unutrašnje dimenzije karika jantarnoga prstenja odgovaraju opsezima ženskih prstiju, ipak se smatra da prstenje nije nošeno. Jantar je previše osjetljiv i skup materijal da bi ga se moglo nositi bez većih oštećenja. Posebno se to odnosi na masivni prsten na kojemu su u visokom reljefu prikazane tri Gracije, personifikacija triju životnih doba žene.

Kao oznake časti interpretiraju se žezla ili vretena. To su perle nanizane na metalnu žicu, a vezuju se uz predenje i izradu tkanina te se smatraju oznakom časti rimskih matrona pa su bili polagani u njihove grobove.

Trgovina jantarom cvala je još u prapovijesno doba. U Rimu i ostatku Carstva jantar postaje osobito popularan nakon vojnog pohoda na Baltik u vrijeme cara Nerona (37. – 68. godine). Tada su obnovljene prapovijesne trgovačke rute između Baltika i Apeninskoga poluotoka, osigurana je velika nabava jantara i započela je trgovina s baltičkim regijama. Prije tog vremena jantar je bio vrlo rijedak u Carstvu. Kao središte za obradu jantara vrlo se brzo profilirala Akvileja. Smještena je u sjevernom dijelu Jadrana, na raskrižju putova koji su vodili sa sjevera, a osim njezina položaja nastanku radionica za jantar pogodovala je i činjenica da su u gradu već postojale radionice koje su se bavile rezbarstvom i gemama. U Akvileji je pronađen alat koji je služio za obradu kosti i jantara. To su mala dlijeta i šiljci za precizne ureze. Na kraju je jantar glačan lanenom tkaninom kako bi se dobila sjajna površina.

Jantar pronađen u Saloni načinom obrade ukazuje na to da je bio izrađen u akvilejskim radionicama. Najveći broj jantarnih predmeta iz Salone pronađen je u grobovima i to posebno za velikih zaštitnih istraživanja godine 1986./1987. Tada je bio istražen dio zapadne salonitanske nekropole. Od 614 dokumentiranih grobova samo u njih 18 pronađeni su jantarni prilozi, što jasno pokazuje da jantar cijenom nije bio dostupan svim slojevima stanovništva. Izvan grobova jantar je pronađen na četiri mjesta, ali su predmeti vjerojatno izvorno pripadali uništenim grobovima tako da se broj grobova s jantarom može popeti do 22. To je svejedno malen broj (3,6 %), u odnosu na ukupan broj grobova.


(J. Mardešić 2012)

Galerija

Grčki mit o Faetontu objašnjava nastanak jantara i dovodi ga u vezu sa suncem. Faetont je bio sin boga sunca Helija i Klimene. Zbog svađe u kojoj je izražena sumnja u njegovo božansko podrijetlo otišao je u palaču svoga oca Helija i zatražio od njega dokaz koji će cijelom svijetu pokazati da je on doista sin sunčanoga boga. Helije je javno potvrdio da mu je otac, ali Faetont nije bio zadovoljan te je tražio konačnu potvrdu. Helije se zakleo najsvetijom zakletvom, svetom rijekom Stiks, da će mu ispuniti svaku želju.

Faetont je zaželio da jedan dan upravlja krilatim konjima i Sunčevim kolima kojima je Helije svakodnevno prelazio preko nebeskoga svoda. Usprkos Helijevim uvjeravanjima da neće moći upravljati konjima jer je to posao za besmrtnika, Faetont nije želio odustati od svoje želje. Vezan zakletvom, Helije je morao pristati.

Na početku puta Faetont se veselio što osvjetljava zemlju, ali krilati konji su, osjetivši da njima ne upravlja božanska ruka, ubrzo skrenuli s puta i uzletjeli previsoko. Poletjeli su do zviježđa Kentaura i preplašili se te se spustili nisko, do same zemlje. Zbog snažne vatre Helijevih kola rijeke su počele ključati, a plodne ravnice Arabije, Nubije i Sahare pretvorile su se u pustinje. Od vrućine more je počelo hlapjeti, zemlja je popucala i otvorilo se strašno Hadovo podzemno carstvo. Božica zemlje Geja podigla se zahtijevajući od vrhovnoga boga Zeusa da tome učini kraj kako svijet ne bi izgorio. Zeus je čuo Gejinu molbu i munjom oborio Faetonta u bezdan. Njegovo tijelo pronašle su nimfe Hesperide i pokopale ga u blizini ušća široke rijeke Eridan što se ulijeva u Jadransko more. 

Na ušću Eridana su otoci Elektridi. Faetontova majka Klimena i njegove sestre Helijade bile su toliko neutješne da su ih bogovi pretvorili u stabla jablana, a njihove suze u jantar.

Vjerovalo se da je Eridan rijeka Pad. Strabon je smatrao da se na ušću Pada nalaze Elektridski (Jantarski) otoci, dok Plinije odbacuje tu tvrdnju. Mit o Faetontu opjevao je veliki rimski pjesnik Publije Ovidije Nazon (43. godine prije Krista – 17. ili 18. godine poslije Krista) u Metamorfozama, gdje spominje i legendu o nastanku jantara.

Na prijelazu tisućljeća mišljenje o nastanku jantara ipak se polako okretalo prema znanstvenom tumačenju. Tako grčki povjesničar Diodor Sicilski (djeluje između 60. i 30. godine prije Krista) tvrdi da su mitovi samo bajke te da je dobro poznato kako se jantar skuplja na obalama sjevernih mora, a lokalno ga stanovništvo prodaje trgovcima. U djelu Historia naturalis (knjiga XXXVII) rimski pisac i prirodoslovac Plinije Stariji (23.- 79. godine) jantar tretira kao luksuznu robu koja nema praktične primjene. Smatra da jantar nastaje od smole borovih stabala. Smola se na zraku i u vodi skrutne i pada na dno te je potoci i rijeke odnose do morskih obala. Plinije piše i o putovima kojima je jantar stizao u rimsko vrijeme. Germani su ga donosili do Panonije, gdje su ga preuzimali Veneti. To je razlog, tvrdi Plinije, nastanka mita o izvorištu jantara u sjevernom Jadranu.

Današnja znanost, za razliku od ranijih shvaćanja po kojima se u mitografskim tradicijama radi samo o pjesničkim tvorevinama, polazi od pretpostavke da se u mitovima nalaze i tragovi povijesnih istina. Zanimljivo je kako se suvremeni pristup mitovima približava Plinijevu mišljenju.

Rimski povjesničar Tacit (oko 56. do oko 120. godine) u djelu Germania (45, 4) opisuje kako Aestii, stanovnici obalnoga pojasa Baltičkog mora, skupljaju jantar.

Sličan sadržaj