Jednomanualne pneumatske orgulje op. 222 sa zračnicama na čunjiće sagradio je 1913. orguljar Ferdinand Heferer iz Zagreba. Postavljene su na kor (pjevalište), poviše glavnoga ulaza. Izgled njihova kućišta realiziran je uspješno, na neki je način korespondentan Bilinićevu oltaru, tvoreći i u prostornom smislu jasno longitudinalno usmjerenje; sa zapada k istoku, od ljudskoga k božanskom. Instrument je to prvenstveno liturgijske namjene s osam registara i tri spojke/kopule, a odlikuje se punim i pjevnim zvukom, akustički dobro usklađenim s nevelikim prostorom župne crkve.

Orgulje su u nekoliko navrata popravljane, manje ili više uspješno. Pedesetih je godina sviraonik maknut sa sredine kora (tom je prilikom i samo pjevalište znatno prošireno prema crkvenoj lađi) i postavljen sa strane orgulja kako bi orguljaš-dirigent mogao za vrijeme liturgije lakše istodobno svirati i ravnati zborom. Kako su se u posljednjim desetljećima 20. stoljeća kvarovi na orguljama gomilali, a svi popravci bili su tek provizorna rješenja, one su u konačnici ostale izvan funkcije. Orgulje su temeljito restaurirane i vraćene u liturgijsku uporabu  godine 1997. Restauracijske radove izvela je tvrtka Heferer, ista gradionca koja ih je i pred nešto manje od jednoga stoljeća i postavila.