Kada bismo danas ispred sebe imali u cijelosti očuvanu Salonu sa svim njezinim javnim objektima, kućama, nekropolama, trgovinama i ulicama ipak bi se radilo samo o gluhoj pozornici lišenoj njezinih glavnih likova – Salonitanaca. O nekima od njih možemo saznati samo najosnovnije i to u prvom redu preko nadgrobnih kamenih natpisa koji ih spominju po imenu, kazuju nešto o njihovim zanimanjima i odnosima sa drugim osobama. Oblik i dekoracija ovih spomenika također svjedoče o imovinskom statusu naručitelja vlasnika. Obrise različitih vidova svakodnevnoga života u gradu moguće je ocrtati prema objektima koji su u njemu postojali. Otprilike znamo što se događalo u amfiteatru tijekom gladijatorskih borbi ili u teatru kada su igrane predstave. Njihovo funkcioniranje može se dopuniti primjerima iz drugih dijelova Carstva, ali uvijek postoji neki detalj koji je tipičan samo za Salonu. Pokretni arheološki materijal kao što su staklene posude razne namjene, ženske narukvice od gagata ili geme od karneola, konjska orma, amfore, kocke za igru, ukosnice, mali kućni žrtvenici, pojasne kopče, uljanice i tako redom lijepo upotpunjuju našu sliku o tadašnjem životu. Razina znanja i domišljatosti mogu nam dopustiti postavljanje beskonačnih pitanja, ali je tek rijetkima moguće pridružiti pravi odgovor. Evo, uzmimo za primjer moreplovca Gaja Utija, pokopana u Saloni u Augustovo doba. Tko sa sigurnošću može reći čime je točno trgovao, gdje je proizveden njegov brod i koliku je nosivost imao, u koje je sve luke pristajao, iz koje je radionice izišla njegova luksuzna stela? Ili, odrediti kolika je bila dnevna potreba Salone za ogrjevnim drvetom? Kako se odvijalo doseljavanje iz istočnih provincija u 3. stoljeću? Gdje je zaista bila namjesnikova palača i kako je izgledala? Gdje su boravili brojni članovi njegova ureda? Što se uistinu zbivalo u gradu kada je vojska podizala fortifikacije 170. godine? Kakve veze su ostvarivane s Rimom? Kolika je bila smrtnost djece? Kako su postupale komunalne službe u slučaju izlijevanja rijeke iz korita? Je li bilo navijačkih nereda oko amfiteatra tijekom gladijatorskih borbi? Kako je bura djelovala na uplovljavanje brodova u luku? Na koji se način napastima tadašnjeg mnogobožačkog svijeta odupirala kršćanska zajednica i gdje je imala svoje prostorije za liturgiju? Koliko je kriminal bio raširen? Koji su dijelovi grada bili najugodniji za život? Koliko je novca trebalo izdvojiti za jedan jantarni privjesak? Kada netko pred oči stavi tekst posvećen ovoj tematici vrlo brzo će se osvjedočiti o brojnosti raznih tumačenja i opreznih pretpostavki. I zaista je tako jer izuzmu li se opisi lokaliteta i predmeta jasno je da čiste i neoborive činjenice ostaju u manjini. Čitatelji su to mogli vidjeti prebirući i po tekstovima koji su ovdje objavljivani proteklih mjeseci. Posao povjesničara, posebice onoga predanog staroj povijesti, nerijetko nalikuje pokušaju stvaranja cjelovite slike prema slagalici kojoj nedostaje dobar dio dijelova. Objektivna analiza dokaza ključ je kvalitetne interpretacije koja uvijek mora biti otvorena prema novim pronalascima. Povijest je usmjerena stalnom preispitivanju i gubi svoju svrhu ako za cilj ima nešto drugo osim istine.
Predznak nesigurnosti
Za Salonu je 170. godina bila prvi ozbiljan predznak nesigurnosti koja će uslijediti. Naime, grad je tada dobio drugi prsten obrambenih zidina kao zaštitu od moguće provale germanskih naroda Kvada i Markomana. Vrijeme 3. i 4. stoljeća obilježila je gospodarska nesigurnost, najvećim dijelom uzrokovana velikim izdvajanjima za vojsku koja je branila sjeverne granice Carstva. Nije bilo jednostavno namaknuti novčana sredstva pa je stanovništvo opterećivano novim porezima. Nagomilani problemi sve su više pritiskali gradove, pa tako i Salonu, djelujući na njezinu strukturnu i administrativnu deformaciju. Vrijednosti rimskoga klasičnog društva potpuno su se izmijenile s čime je neraskidivo povezano i kršćanstvo. Od sredine 1. stoljeća u mnogim su gradovima postojale nove vjerske zajednice koje su nakon tihog razvoja tek Konstantinovim ediktom u Milanu 313. godine dobile slobodu djelovanja. Kršćanstvo je nekoliko desetljeća poslije za cara Teodozija postalo državna vjera i u potpunosti se poistovjetilo s Carstvom. Kršćani su molili za društvo u kojemu su živjeli što lijepo ilustrira vapaj uklesan na nadvratniku naše bazilike na Manastirinama: Bože naš, milostiv budi rimskoj državi. Gradska fizionomija se izmijenila jer su dojučerašnja središta društvenog života poput foruma, termi i amfiteatra, postala napuštena, a hramovi poganskih kultova i napose mjesta obožavanja careva uništavani. Za podizanje crkava odabirana su posve druga mjesta. Položaji grobišnih bazilika uvjetovani su mjestima ukopa svetaca mučenika u okviru poganskih nekropola. Crkveno središte zauzelo je cijelu gradsku četvrt u sjeverozapadnom kutu istočnoga dijela grada (tzv. urbs Occidentalis) gdje je prvotno bila jednostavna bazilika iz koje se u 5. stoljeću rodio raskošan kompleks dvojnih bazilika s krstionicom i ostalim objektima. Iako je Salona u kasnoj antici zbog svoga položaja bila relativno sigurna od barbarskih provala, strah od njih će učiniti da se i ono malo javnog novca potroši za obnovu osnovnoga jamca sigurnosti: gradskih fortifikacija. O takvom zahvatu na istočnom dijelu zidina i dodavanju trokutastih istaka na postojeće kule u prvoj polovini 5. stoljeća svjedoči ulomak natpisa s imenima cara Teodozija II. i cara Valentinijana III. Povijest Salone između početka 4. i početka 7. stoljeća posebna je priča iz koje se mnogo može naučiti i primijeniti u današnjosti. Ona je i tada, kako to izričito potvrđuju dva natpisa, bila Felix Salona, sretna Salona, kojoj snaga i blagostanje nisu opali, naprotiv.
Skromni ostaci veličanstvenih ostvarenja
Mali dio Salone arheološki je istražen i još manji dostojno konzerviran i predstavljen. Ona je još uvijek ispred nas i iako je sva izranjavana i izgrižena, uvelike podcijenjena, ne može biti negirana. Sigurno još uvijek postoji želja, posebno među nama kojima je predana u brigu, da joj vratimo barem dio od onoga što nam je ostavila u nasljedstvo. Hoćemo li u tome biti uspješni pokazat će i način uklapanja budućega Kulturno-informativnog centra u izvorni arheološki ambijent. Naime, na njegovu mjestu istočno od Manastirina otkriveno je nekoliko desetaka grobova iz 5. i 6. stoljeća koji će, čini se, ipak biti prezentirani i uklopljeni u novi objekt. Vidjet ćemo kako će to biti učinjeno. Međutim, ni ovaj put nije moglo proći bez uništavanja jer je nepovratno stradalo nekoliko metara kamenog brežuljka koji je uvjetovao fizionomiju ovoga dijela nekropole i koji je tu stajao dok je grad još uvijek bio živ. Zapadno je nasađen betonski zid. Djelomično uništen kozjački vapnenac od kojega je Salona dobrim dijelom i podignuta, da bi pored te umjetne rupe bio naliven betonski zid! Čega god će zid biti dio nikako neće moći nadoknaditi namjerno uništeni kamen. Zar će ovdje arheologija biti podređena arhitektonskom sklopu koji posjetitelje treba uvesti u tu istu arheologiju? Brojni primjeri iz moderne arhitekture pokazuju uspješno spajanje kamena i betona i moramo se nadati da će tako biti i ovdje. Odogovore ćemo dobiti i u njihovim vizualnim plodovima uživati kada ovaj objekt bude dovršen.
Završit ću citatima dvojice naših pokojnih akademika, istraživačkih velikana antičke povijesti u Hrvatskoj. Mate Suić u svome »Antičkom gradu na istočnom Jadranu« iz 2001. piše: Nije jednostavno odgovoriti na pitanje kako predočiti čovjeku današnjice antički grad i njegovu spomeničku baštinu u uvjetima u kojima se on danas nalazi. Rješenja ima više, a u svakoj prilici potrebno je tražiti ono najpogodnije. (…) Salona je imala sve uvjete da postane »polje arheoloških ruina« u dobrom smislu riječi, kao cjelovit urbani kompleks kojega bi ostaci – istraženi, konzervirani, parcijalno rekonstruirani i dolično prezentirani – zaista bili mogli pružiti cjelovitiju viziju cvatućeg grada u povijesnom trajanju od oko šest stoljeća. Međutim kasnija izgradnja, a posebno ona iz novijih vremena, izrasla kao parazit na tom historijskom arealu, onemogućila je (zar trajno?) uspostavljanje cjelovitosti i doživljaj antičkoga grada.
Duje Rendić-Miočević je svoj rad »Antička Salona (Salonae) – povijesno-urbanistički i spomenički fenomen (S.O.S. za baštinu)« napisan daleke 1977. ovako zaključio: Bogatstvo i umjetnički domet salonitanskih spomenika nije moguće zamisliti u stanju u kojem ih danas zatječemo. Do nas su, u najboljem slučaju, doprli skromni ostaci nekad veličanstvenih arhitektonskih ostvarenja. (…) Tek to je bila Salona, koju, to dobro znamo, nisu potpuno uništili ni Avari ni naši davni preci, već dobrim dijelom i njihovi mnogo kasniji potomci, koji su samo dokrajčili onaj proces što je onda, napuštanjem grada, početkom 7. stoljeća, neminovno bio započet. Na nama svima je da taj proces, čije su tendencije i danas očite, ne samo usporimo nego da ga i u što većoj mjeri uklonimo spasivši i za našu današnjicu i budućnost uopće koliko je to u našoj moći danas da učinimo te doista neprocjenjive vrijednosti, koje su proizvod našega kraja, ali duhovno vlasništvo čitavog čovječanstva, prema kojemu, kao čuvari tih izuzetnih vrijednosti, imamo ljudskih i moralnih nezaobilaznih obveza.
Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (21). (Ne)sretna Salona
Solinska kronika 261 (XXIII), Solin 15. 5. 2016, str. 19