Don Lovre Katić, svećenik, povjesničar i pisac, rođen je 18. veljače 1887. u Solinu. Nakon osnovne škole, koju je pohađao u rodnom selu, završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu 1906., studij bogoslovlja u Zadru 1911., a slavistike, povijesti i geografije 1923. na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu, na kojem je 1933. doktorirao tezom Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira.
Za svećenika je zaređen 1912. Od tada je župnik u Čaporicama kraj Trilja, a od 1919. do 1920. u Vranjicu. Radio je 1922. u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, a nakon položenoga profesorskoga ispita od 1923. kao gimnazijski profesor u Sinju i od 1925. u Kninu, gdje je bio član znanstvenoga odbora Muzeja hrvatskih spomenika i tajnik Hrvatskoga starinarskoga društva, te od 1929. u Splitu. Od 1930. honorarno je predavao u tamošnjoj Biskupskoj klasičnoj gimnaziji, postao joj 1932. podravnateljem i 1934. ravnateljem. Istodobno od 1930. bio tajnik društva »Bihać«, od 1932. arhivar Nadbiskupskoga sjemeništa te od 1934. Biskupskoga arhiva. Nakon talijanske okupacije izbjegao je u Zagreb, gdje je od 1941. do 1942. ravnatelj Druge realne gimnazije, potom do 1945. predavač na Visokoj pedagoškoj školi. Vrativši se u Solin, od 1946. radio kao voditelj Muzeja hrvatskih starina (tada u Klisu), od 1947. bio je konzervator te od 1954. do umirovljenja 1959. znanstveni suradnik Arheološkoga muzeja u Splitu. Ujedno je od 1948. do 1956. na tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi predavao opću crkvenu povijest.
Katić je po opredjeljenju povjesničar i pisao je radove iz povijesti, povijesne topografije, arheologije i povijesti umjetnosti, a bavio se i književnim radom. U više je znanstvenih članaka i rasprava obrađivao pitanja koja se dotiču prošlosti širega solinskog kraja, a napisao je nekoliko članaka o pojedinim arheološkim nalazima, o pučkim sklopovima, o graditeljskim ostacima. Gotovo čitav svoj rad vezao je uz Solin, o njemu je pisao i kada nije u njemu boravio. Pisao je o Gospinu otoku i zadužbinama kraljice Jelene, o darovnicama kralja Zvonimira, o Trpimirovoj i Muncimirovoj povelji, o posljednjim danima Solina, o razgraničenju među starohrvatskim županijama, gradovima i mjestima, o granicama Splita, Solina i Klisa. Analizirao je rad mletačkoga mjernika Calergija iz 1650., pisao je o reambulaciji zemalja splitskoga nadbiskupa iz 1397., raspravljao o naseljavanju solinskoga područja poslije mletačko-turskih ratova, o ubikaciji solinskih crkava. Svi ti radovi pisani su sa znanstvenoga polazišta svoga doba i neki su danas prevladani, ali unatoč tomu predstavljaju važan prinos hrvatskoj historiografiji.
Don Lovre se isticao i književnim radom. Njegove lirske crtice, osvrti, putopisi, novele i pripovijesti objavljivane su u raznim časopisima, novinama i almanasima. Objavio je i nekoliko samostalnih izdanja poput zbirke pripovijesti Ubavo selo i povijesnoga romana Kraljica Jelena. Nije slijedio moderne stilove i nije imao književnoga uzora; on je narodni pisac kojemu je više stalo do odgojnoga sadržaja i pouke nego do umjetničko-estetske vrijednosti. Sav njegov književni rad u službi je pučke prosvjete i nacionalnoga osvješćenja. Pisao je i hagiografske radove koji odišu književnim stilom. Katkad se služio pseudonimom Rusticus.
Umro je 27. kolovoza 1961. i pokopan je na solinskom groblju.
