Rimska provincija Dalmacija oblikovana je u zadnjim godinama vladavine cara Augusta (27. prije Krista – 14. nakon Krista) i zauzimala je golem teritorij kojim su upravljali namjesnici smješteni u Saloni kao njezinu glavnom gradu. Na zapadu je granicu činila rijeka Raša u Istri, a na sjeveru se protezala južno od rijeke Kupe i Save presijecajući gornje tijekove Une, Vrbasa, Bosne i Drine. Na ovom potezu graničila je s provincijama Gornjom i Donjom Panonijom. Sjeveroistočna granica bila je otprilike na rijeci Kolubari od koje se spuštala prema današnjem Čačku pružajući se nešto istočnije od rijeke Lim. Na jugu pored Lješa u današnjoj Albaniji izbijala je na jadransku obalu.

Provincijom je upravljao senator u carevo ime, a nosio je naslov legatus Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. Tek od vladavine cara Galijena (260. – 268.) uprava je povjerena pripadnicima viteškoga staleža s titulom praeses provinciae Dalmatiae. Namjesnik je bio odgovoran za cijelu vojnu i civilnu upravu u provinciji i na njegove odluke nitko nije imao pravo priziva, osim kada je neki rimski građanin bio osuđen na smrt. Literarni i epigrafski izvori potvrđuju postojanje više od 50 namjesnika od čega je za njih 40 ime u potpunosti poznato. Vrijedno je i njima posvetiti nekoliko redaka jer se radilo o ljudima iz najviših vladajućih krugova u Rimskom Carstvu kojima je namjesništvo u Dalmaciji bilo samo dio njihove bogate karijere. Neki od njih su kasnije postali carevi ili su s nekim od careva bili u vrlo bliskom krvnom srodstvu. Dakako, ne treba posebno isticati da su namjesnici svojim djelovanjem utjecali i na javni život u Saloni.

Provincija s dvije legije

Dalmacija je u usporedbi s ostalim provincijama neobična jer je svoj život započela kao provincija s dvije legije, da bi prije kraja 1. stoljeća, negdje u zadnjim godinama vladavine cara Domicijana (81. – 96.), ostala bez legija. Unatoč tome, za njezine su namjesnike i dalje postavljani senatori s velikim iskustvom jer je Dalmacija imala veliku površinu i graničila je sa strateški važnim provincijama Gornjom i Donjom Panonijom. Mnogi su namjesnici nakon službe u Dalmaciji svoju karijeru nastavili u daleko zahtjevnijim provincijama koje su imale veliku vojnu posadu poput Sirije, Gornje i Donje Germanije odnosno Mezije i Dacije.

Međutim, u prvim godinama postojanja pred upraviteljima Dalmacije nisu bili nimalo lagani zadaci. Od prvorazredne je važnosti bila izgradnja mreže cestovnih pravaca koji će povezati Salonu i jadransku obalu s unutrašnjošću i susjednim provincijama. Iako je pobjedom nad ustanicima 9. godine nakon Krista Dalmacija bila mirna i poslije nisu izvođene ozbiljnije vojne operacije, probijanje komunikacija prema dolini Save tražilo je od namjesnika stalnu budnost i vojnu spremnost. S druge strane, na čelo provincije koja je raspolagala prilično snažnom vojnom silom u neposrednoj blizini Italije morala je biti postavljena osoba od visokoga carevog povjerenja.

Car Tiberije (14. – 37.) držao je namjesnike na čelu pojedinih provincija neobično dugo, pa u tom smislu ni Dalmacija nije bila iznimka. U doba njegove vladavine pada uprava P. Kornelija Dolabele (14. – 20.), jednoga od najvećih i najpoznatijih dalmatinskih namjesnika. Završio je pacifikaciju unutrašnjosti i izgradio sve glavne cestovne koridore prema periferiji. Najvažnija cesta bila je duga nešto više od 250 kilometara i išla je od Salone preko Glamoča i dolinom Vrbasa do Panonije. To je bio najkraći put kojim se iz Italije dolazilo do granice na Dunavu. Na sačuvanim natpisima iz Salone jasno stoji da su ove zahtjevne građevinske pothvate izvele Sedma i Jedanaesta legija koje su tada bile smještene u logorima u Tiluriju (Gardun kod Trilja) i Burnu (Ivoševci pored Kistanja). Dolabela je u Saloni bio i počasni magistrat (IIII vir quinquennalis) vjerojatno 15. godina nakon Krista, a potom je svoju karijeru nastavio kao provincijski legat Prokonzularne Afrike.

Skribonijanova pobuna protiv Klaudija

Sljedeći namjesnik bio je L. Voluzije Saturnin za kojega je teško reći kada je postavljen na ovu dužnost, ali se to moralo dogoditi između 29. i 34. godine. U trenutku svoga imenovanja imao je oko 70 godina što ga nije spriječilo da bude aktivan poput svoga prethodnika. Njegovo je ime sačuvano na nekoliko natpisa koji svjedoče da se posvetio rješavanju graničnih sporova između lokalnih zajednica. Jedan takav dokumentira arbitriranje u sporu između između Pituntina i Nerastina koji su živjeli na području današnjih Poljica.

Saturninov nasljednik bio je L. Aruncije Kamilo Skribonijan uz kojega se vežu vrlo burna zbivanja u provinciji pa tako i u njezinu glavnom gradu. Godine 41. ubijen je car Kaligula, a pretorijanci su na prijestolje postavili Klaudija (41. – 54.), nepopularnoga među nekim utjecajnim senatorima koji su odmah počeli raditi na njegovu zbacivanju. Jedan od njih, Anije Vinicijan, pridobio je Skribonijana jer je ovaj pod svojim zapovjedništvom imao vojnu silu od dvije legije i nekoliko pomoćnih vojnih jedinica, ukupno između 15 i 18 tisuća vojnika. Međutim, kada je Skribonijan počeo pridobivati vojsku na svoju stranu ona mu je nakon samo nekoliko dana otkazala poslušnost. Shvativši da su svi njegovi pokušaji propali, pobjegao je na Vis gdje je i skončao nasilnom smrću. Otada zbog odanosti caru Klaudiju dvije dalmatinske legije nose počasni naslov Claudia pia fidelis (klaudijevska, pobožna i odana) pa se taj pridjev u skraćenom obliku (cpf) redovito javlja na spomenicima njihovih pripadnika.

Poslije ovih zbivanja na čelo provincije dolazi L. Salvije Oton, otac budućega cara Otona, i tu ostaje vrlo kratko, samo tijekom 42. i 43. godine. Treba spomenuti i M. Pompeja Silvana čije namjesništvo (67. – 70.) pada u vrijeme Neronove smrti i građanskog rata u kojemu su se sukobili Galba, Oton, Vitelije i Vespazijan. Silvan je s dalmatinskim legijama prešao na stranu cara Vespazijana i tako osigurao svoju daljnju karijeru. Od kraja dinastije flavijevaca (69. – 96.) pa do cara Marka Aurelija (161. – 180.) po imenima je poznato svega nekoliko namjesnika i općenito se o njima i njihovim aktivnostima znade vrlo malo. Sredinom Trajanove vladavine (98. – 117.) provincijom je upravljao G. Minicije Fundan, a da je riječ o zapaženoj ličnosti govori da se dopisivao sa Plinijem Mlađim, a spomenut je i u Plutarhovim Dijalozima.

U doba Marka Aurelija porasla je važnost Dalmacije u vojnom smislu, a tada je i Salona bila važan element u široj državnoj obrambenoj politici zbog opasnosti od Germana koji su ozbiljno ugrožavali Italiju. Tada je namjesnik bio M. Didije Julijan, iskusni zapovjednik kojemu je povjerena zadaća obračunavanja s pobunjenicima u unutrašnjosti provincije. Godine 193. bio je car, ali je vladao samo šest mjeseci.

Aleksijan, djed careva Elagabala i Marka Aurelija

Pripovijedanje o najpoznatijim namjesnicima zaključit ćemo G. Julijom Avitom Aleksijanom koji je ovu dužnost obavljao u doba cara Karakale (211. – 217.). O njegovoj bogatoj karijeri doznaje se iz dosta oštećenog natpisa iz Salone čije podatke nadopunjuje veliki rimski povjesničar Kasije Dion, autor važne Rimske povijesti. Aleksijan je muž Julije Meze čija je sestra Julija Domna bila žena cara Septimija Severa. Imali su dvije kćeri: Juliju Soemiju, majku cara Elagabala, i Juliju Mameju, majku cara Aleksandra Severa. Salonitanski je natpis bio uklesan na velikom kvaderu koji je očito služio kao postament za njegov kip izvorno postavljen negdje u blizini termi pored gradske bazilike (basilica Urbana). Aleksijan je svoju karijeru započeo kao zapovjednik jedne kohorte, potom je bio tribun u legiji, a onda i zapovjednik konjaničke pomoćne postrojbe. Nakon toga je iz Ostije vodio opskrbu hranom grada Rima, a tu je služio u vrijeme kada je njegov zet Septimije Sever postao car godine 193. Na natpisu stoji da je bio CV što će reći c(larissimus) v(ir) ili senator, a ovaj prelazak iz nižega staleža u viši najvjerojatnije se dogodio neposredno nakon Severova dolaska na vlast. Bio je i svećenik diviniziranog cara Tita (79. – 81.) i zapovjednik legije Četvrta Flavia felix. Potom je upravljao provincijom Recijom o čemu svjedoči natpis iz Augsburga koji je dao posvetiti Elagabalu, božanstvu sirijskog grada Emese odakle je i sam potjecao. Sudjelovao je u Severovoj vojnoj ekspediciji u Britaniji (208. – 211.), a u doba Karakale bio je na čelu uprave italskih sirotišta. Tek nakon toga postao je provincijski legat u Dalmaciji, a potom i u Aziji. Čini se da je s Karakalom bio u vojnoj ekspediciji protiv Parćana na Istoku, a 217. poslan je na Cipar kao savjetnik tamošnjem namjesniku. Tada je, kako piše Kasije Dion, podlegao starosti ne znajući da će kasnije njegovi unuci Elagabal (218. – 222.) i Aleksandar Sever (222. – 235.) postati rimski carevi.

Svi namjesnici provincijom su upravljali preko svoga ureda (officium consularis) sastavljenoga gotovo u cijelosti od vojnoga osoblja. Brojni natpisi iz Salone svjedoče upravo o ovim službenicima koji su obavljali raznovrsne dužnosti. Oni su namjesnikovi ljudi, okosnica provincijske uprave te ćemo o njima govoriti u sljedećim nastavcima.

Ivan Matijević

Svakodnevni život u Saloni (5). Grad iz kojega se upravljalo Dalmacijom

Solinska kronika 231 (XX), Solin 15.11.2013, str. 19