Rob – slobodnjak!

Svakodnevni život u Saloni (18)

Posjedovanje robova u rimskom svijetu bilo je potpuno uobičajeno čak i za ljude skromnijega imovinskog stanja. Bogatiji Rimljani, posebice senatori i vitezovi, nerijetko su raspolagali s nekoliko stotina robova zaposlenih na svojim golemim imanjima. Nisu svi imali jednaki status jer su neki, obično oni iz Grčke i istočnih provincija, zbog izobrazbe bili posebno cijenjeni i svojim su gospodarima služili kao tajnici, činovnici, knjižničari i mentori njihove djece. S druge strane, robovi neugledna podrijetla, bez znanja i posebnih vještina te neprivlačne vanjštine iskorištavani su na najgrublje načine. Većina ih je preuranjenu smrt dočekala svezana u lancima radeći u kamenolomima i rudnicima zajedno s osuđenicima. U najprofitabilnijim rudnicima u carskom vlasništvu, poput ciparskih ili hispanskih, radilo je i nekoliko tisuća robova. Nije čudno što su u rimskoj povijesti podizani masovni robovski ustanci od kojih je najpoznatiji onaj iz 2. stoljeća prije Krista kada je neki Antioh uspio ovladati cijelom Sicilijom. Rijetki primjeri pokazuju da su katkada i kućni robovi znali ustati protiv svojih gospodara. Svaki je robovlasnik sa svojim robom mogao činiti što je htio zbog čega su carevi poput Augusta i Klaudija pokušali ograničiti loše postupanje prema njima. Tako je Hadrijan zabranio da ih se kažnjava prepuštanjem gladijatorskim školama. Broj robova u rimskoj državi bio je velik i vrhunac je doživio krajem republikanskoga i početkom carskoga doba te je ovisio o novim teritorijalnim osvajanjima. Može se reći da su u Italiji 1. stoljeća robovi činili otprilike trećinu stanovništva. U svakome gradu Rimskoga Carstva moglo se kupiti roba pri čemu se plaćao porez od 2 posto zahvaljujući kojemu je državna blagajna u Augustovo doba imala prihod od oko pet milijuna sestercija.

Nada u oslobođenje

 Uzorno ponašanje mnogih robova bilo je uvjetovano njihovom nadom u svojedobno oslobođenje. Naime, sukladno tadašnjim zakonima to je mogao učiniti svaki robovlasnik i tako bivšem robu dati rimsko građansko pravo i mogućnost potpuno drukčijega, novog života. Rob u trenutku oslobađanja (manumissio) nije smio biti mlađi od 30 godina prema čemu su neki autori zaključili da je jedna trećina robova s premašenih 25 godina života u skoroj budućnosti stekla slobodu. Zakoni su ograničavali i broj robova koje je gospodar smio osloboditi. Nakon manumisije oslobođenik je dobio novo ime sastavljeno od gospodarova predimena i porodičnoga imena, a mjesto kognomena, odnosno nadimka, zauzelo je njegovo staro ime. Evo jednoga primjera na nadgrobnom žrtveniku iz Salone: Gaj Nertonije Sperat imao je dvojicu oslobođenika (liberti) koji su se zvali Gaj Nertonije Filokirij i Gaj Nertonije Krizant. Oslobođenik je nakon manumisije postao dio familije svoga patrona s kojim je ojačao stare veze što mu je olakšalo uklapanje u društvo. Jedan od načina afirmacije bilo je i pristupanje šesteročlanom tijelu svećenika koji su brinuli o kultu božanskih careva (sexviri Augustales). Posebno velike mogućnosti u napredovanju i stjecanju materijalnoga bogatstva imali su oslobođenici iz velikih gradova. Pojedini su imali velik utjecaj na najvišu državnu politiku poput Narcisa i Palasa, osobnih tajnika cara Klaudija.

U rimskoj Dalmaciji ropstvo je najbolje dokumentirano u priobalnom pojasu, posebice u gradovima s velikim brojem italskih doseljenika. Općenito se može reći da je robovska populacija ostavila slaba ili nikakva traga u pisanim i arheološkim izvorima te se znanje o njoj crpi isključivo iz sadržajno škrtih natpisa na kamenu. Ipak, iz pisanih izvora potječu dva zanimljiva podatka – onaj o robovima koji su 48. prije Krista oslobođeni u Saloni kako bi pomogli u obrani grada od Pompejeve vojske i onaj o Ciceronovu robu koji je s knjigama ukradenim iz njegove knjižnice pobjegao u južni Ilirik.

Iz istočnih provincija

Gotovo trećina svih natpisa iz Salone datiranih između početka 1. i sredine 2. stoljeća donosi imena robova i oslobođenika. Po tome su neki stariji autori zaključili da je za bogatstvo tadašnjega gradskog gornjeg društvenog sloja prvenstveno bila ključna velika uloga ropstva. Većina ih je u Salonu došla kao robovi i ovdje su mnogi stekli slobodu. Njihovi grčki kognomeni govore u prilog podrijetlu iz istočnih provincija gdje su tradicionalno postojala velika tržišta robova. Može se pretpostaviti da je udio oslobođenika u gradskom stanovništvu Salone bio do 50 posto jer natpisi često spominju više oslobođenika ili sadrže izraz libertis libertabusque koji podrazumijeva njihov veći broj. Dobra ilustracija je nadgrobni natpis Gaja Voluzija Primigenija i Gaja Voluzija Euhemera, oslobođenikâ i svećenikâ carskoga kulta, koji su imali i vlastite oslobođenike i oslobođenice, ali nisu naveli njihova imena. S druge strane, od druge polovine 2. stoljeća robove i oslobođenike spominje tek 10 posto natpisa. Rijetki potvrđuju postojanje brojnijih familija robova i oslobođenika tako da su u stvarnosti vjerojatno činili nešto veći udio u stanovništvu. Iz ovoga vremena potječe mnogo više epigrafskih potvrda servi i vernae, a značajan je i broj alumni od kojih su barem neki bili robovi.

Salonitanski primjeri pokazuju da su neki od oslobođenikâ baveći se trgovinom i obrtom postali vrlo bogati i na vlastiti trošak izvodili veće građevinske zahvate. Tako je 54. godine svećenik carskoga kulta Publije Antej Herma sagradio trijem i postavio natpis u čast Jupiteru i božanskom caru Klaudiju. Natpis jasno govori da je on bio oslobođenik Publija Anteja Sintropa koji je najvjerojatnije bio oslobođenik Publija Anteja Rufa, namjesnika provincije Dalmacije 51./52. godine. Nije bila rijetkost da gospodari postavljaju spomenike svojim oslobođenicima što lijepo pokazuje velika stela legijskoga veterana Tita Fuficija iz prve polovine 1. stoljeća. On je dao da se u njezinu donjem dijelu prikažu portreti njegovih oslobođenika i da se navedu njihova imena. Jedan od njih u svojemu imenu sadrži slovo L kao skraćenicu imenice libertus i slovo T kao skraćenicu predimena čime se ukazuje na osobu koja ga je oslobodila: T(itus) Fuficius T(iti) l(ibertus) Privatus, što u prijevodu glasi: Tit Fuficije, Titov oslobođenik, Privato. Ima primjera koji spominju oslobođenike kao nasljednike svojih gospodara i kao one koji su poveli brigu o njihovu ukopu. Tako su centurionu Marku Juliju Paternu nadgrobni spomenik postavili njegova supruga i njegov oslobođenik Marko Julije Dokim – na natpisu spomenut ravnopravno s njom. Stela uzidana na katu kuće na zapadnom obodu amfiteatra pripadala je aktivnom vojniku jedne kohorte kojega je neki Helije oslovio gospodarem (dominus) prema čemu se može pretpostaviti da je bio njegov rob.

Činovnici, blagajnici, rizničari

Robovi i oslobođenici radili su u trgovini i obrtu, a nema sumnje da je robovski posao bio prisutan u mnogo više aktivnosti nego što to bilježe natpisi, posebice na veleposjedima (villae rusticae i latifundia). Možda je jedan od robova zaposlenih na takvim imanjima u istočnom dijelu gradskoga teritorija bio neki Leon. Njegov vrlo jednostavni nadgrobni natpis iz Žrnovnice isklesan je na stražnjoj plohi već postojeće stele i to slabo vidljivim i nevještim potezima. U Saloni su gladijator Krinit, Maksimijan, Silvijan i Amabil također bili robovi, a Telonik je oslobođen i umirovljen (rudeliberatus est). Neki robovi i oslobođenici bili su činovnici (tabularii) i blagajnici (dispensatores) i imali su više novca za postavljanje natpisa. Ipak, najodličniji su bili carski robovi i oslobođenici (servi i liberti Augusti) zaposleni u provincijskoj administraciji i carskim imanjima čiji natpisi gotovo bez iznimke potječu iz Salone. Jedan od takvih posvećen je bogu Mitri u vremenu iza sredine 2. stoljeća i spominje carskoga blagajnika Pamfilija i rizničara (arcarius) Fortunata. Drugu važnu skupinu čine uposlenici u administraciji dalmatinskih rudnika. U gradu je morao postojati i priličan broj robova angažiranih za funkcioniranje namjesnikova ureda. O takvima iz vremena namjesnika Skribonijana, poznatog po dizanju ustanka protiv cara Klaudija, svjedoči jedna stela. Njezin natpis spominje ropkinju Gutilu kao komemoratora roba Felicija uz čije ime izričito stoji da je bio Skribonijanov rob (Camilli Arrunti Scriboniani, servus).

Nakon kraja 2. stoljeća sve je manje dokaza o ropstvu u Dalmaciji pa tako i u njezinu glavnom gradu što je dijelom posljedica manjega broja natpisa i postupne zamjene robova drugim oblicima radne snage. Svakako, ropstvo je neizostavno povezano, kako se i dalo vidjeti iz ovoga teksta, sa svim oblicima ekonomskih aktivnosti.

Ivan Matijević
Svakodnevni život u Saloni (18). Rob – slobodnjak!
Solinska kronika 252 (XXII), Solin 15. 8. 2015, str. 19

Sličan sadržaj

TUSCULUM VOL. 17

Novi broj dostupan na Hrčku

Tusculum 17

Tusculum: časopis za solinske teme

Novi broj dostupan na Hrčku